ZivotNaMesecu 2

Dvanaest muškaraca bilo je na Mjesecu, tko je slijedeći?

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća dvanaest muškaraca imalo je prigodu hodati po Mjesečevoj prašini, regolitu. Prošlo je više od šesdeset godina otkako tamo nije bilo ljudske stope, a proći će još vremena do novih ljudskih koraka regolitom. Pa kako je tamo, bismo li željeli živjeti na Mjesecu.

Prvo, Mjesec je znatno, znatno manji od Zemlje. Drugo, Mjesec nema atmosferu. Treće, sami na Mjesecu značilo bi su prvi ljudi udaljeni 356.000km – 406.000km, zatreba li nam rezervna žarulja ona može stići s Zemlje za par mjeseci, u najboljem slučaju.

Mjesečeva gravitacija šest je puta manja nego Zemaljska, hodanje kao takvo nije moguće, jedino nekakvo skakutanje dolazi u obzir. Dan i noć zajedno traju više od dvadeset i sedam Zemaljskih dana. U prijevodu jurarnje ispijanje kave traje danima… Nema zraka, nema biljaka, nema mora ni rijeka, nema životinja, nema krijesnica ni zrikavaca, nema vjetra ni kiše.. Nema ničeg nama prijaznog.

Mjesec je mrtav, sterilan svijet, neprijateljski raspoložen prema svemu što se nalazi ili dolazi na njega. Paklene vrućine danju nisu ništa bolje od antipodskih hladnoća noću. Tisuće dana u sibiru ili sedmi krugovi pakla - bezazleni su prema Mjesečevoj svakodnevnici. 

ZivotNaMesecu 1

Mjesec je smrtonosno mjesto, ubiti će svakog tko tamo dođe. Možda ne baš odmah, ali na prvoj pogrešci – hoće. Strašnije od toga je što ima desetine, stotine načina kako da ostvari svoj num. Vakuum će nam istrgnuti zrak iz pluća. Tjelesne tekućine provrijeti će “prema van”. Radijacija s Sunca i iz dalekog svemira razoriti će naše gradbene stanice u cijelom tijelu. Regolitna prašina je toliko sitna da na Zemlji uz svu pomoć tehnike ne možemo napraviti išta tome nalik! Ona će izgrebati i metal i dijamante. Proći će kroz ama baš svaki vid zaštite, prolazi kroz svemirsko odijelo. Ulazi u ama baš svaki mogući procjep, ne postoji brtva koja nas može zaštititi od prodora iste. Dospije li (a hoće) u naša pluća pretvoriti će ih u bezličnu, beskorisnu, iskidanu krvavu smjesu. Otresanje Mjesečeve prašine s golih ruku prouzročiti će bol i efekt znatno gori nego da se manijakalno grebemo brusnim papirom. Svaki korak, svaki udah, svaka nesmotrenost, pogreška na Mjesecu smrtonosni je rizik.

Lista nabrajanja Mjesečevih neprijateljskih namjera bila bi duža od svih “fora” horor filmova koje smo gledali. Ni to ne bi bilo dosta! Jednom, kada bi nas dokrajčio ostali bismo takvi desecima godina, stoljećima. Tako da se onima koji dođu nakon nas zaledi krv u žilama pri pogledu na našu sudbu. Mjesec nije svijet u kojem teku med i mlijeko. No, imamo jedno oružje kojime jesmo, a i ponovo ćemo, pobijediti naš prirodni satelit. To se oružje naziva Um homo sapiensa! Mali je problem što posvuda oko nas osjećamo nedostatak istog.

Ovdje na Zemlji, ne pozabimo uživati s dragom osobom ili osobama pod svjetlosšću Mjesečine. Mjesec je opasan i dalek, no tamo smo stigli. U svakodnevnom životu neke nam se stvari čine nedostižne, sve dok ih ne dostignemo i prestignemo. Primjerice, prije dvije, tri godine datum 07.07.2025. činio se krajnje neizvjestan i dalek. I bio je! Danas smo već u osmom danu srpnja mjeseca 2025. Mi ljudi možemo i više nego što mislimo, potrebno je poželjeti i napraviti. Tada i nemoguće postaje moguće. Baš će tako naši potomci Mjesec pretvoriti u svoju ugodnu životnu oazu.

ZivotNaMesecu 3

 


Komentari

1
Goran
1 year ago
Drag mi je, i to kažem bez ironije, stepen tehno-optimizma čest na ovim stranicama, oličen u iskrenoj veri da je ljudska invencija neograničena. Ali moram da pripišem i odredjene iluzije tom mišljenju. Da upotrebim jednu, ne znam čiju, metaforu: niti je miš samo mali slon, niti je slon samo veliki miš. “Mišji” problemi se neće rešiti njegovim uvećanjem do veličine slona, samo će mu dodati “slonovski” problemi. I obrnuto. Drugim rečima, neograničena invencija, vera da ljudi mogu prevazići sve probleme, pa i prirodu samu, nije realna niti istorijski utemeljena. Mnogo je bilo slepih koloseka, zaborava i civilizacijskih tehno-padova. I gore - nisu svi problemi rešivi verom u beskrajni ljudski napredak. Svemir je granica gde u mnogim aspektima prestaje “ljudskost”. Možda možemo govoriti o osvajanju kosmosa iz perspektive “više nego ljudski”, kakvom god transformacijom ljudskog u nad-ljudsko, tehno-ljudsko, šta god, ali odakle nam onda pravo da govorimo o svesti koja više nije “čisto ljudska”. Sto godina, koje je pomenuo jedan od učesnika na ovim stranicama, ne znače ništa, proteklih 5000 godina pisane istorije nije baš mnogo promenilo “tipično ljudsko”(vidimo ga po celoj planeti, kakva je danas, 14. jula) a ni prethodnih stotinjak ili više hiljada. Koliko god zvučalo depresivno, čovek je udario u zid svoje “ljudskosti”, fizički, antopološki, intelektualno... Naravno, preostaje njegova tehnologija, mašinizacija, veštačka, sintetička, i opet - kakva god inteligencija... kojom bi mogao da nastavi “kolonizaciju” Meseca, Marsa, svemira... Samo što ćemo se tu suočiti sa oblicima svesti koji više nisu ljudski, pa je i pomalo pretenciozno, “tipično ljudski” o njima spekulisati. A o oslanjanju na nepoznati “vazduh” koji udišu te naše tehno-ekstenzije da i ne govorimo.
Like Like Citat
1
Dejan
1 year ago
Brodovi koji su otkrivali amerike, plovili oko zemaljske kugle, istraživali polove itd su isto bili veoma ograničeni u svemu. Imali su jedino siguran vazduh, koji im je garantovao dugo i boljno umiranje, od žedji, gladi, bolesti, oluja, i svega što se moglo zamisliti. Pa ipak, ljudska noga je kročila svuda, ništa nije moglo zaustaviti ljudsku potrebu da istražuje nešto novo.
Kolonije na Mesecu se sigurno neće praviti iz zabave. Ili će biti naučne, gde će živeti i raditi ljudi kojima je visoko obrazovanje izgradilo i odgovarajuće moralne i ostale kvalitete, ili će biti rudarske kolonije. I na Zemlji u rudnicima nema demokratije, i svi rade po nekim protokolima i procedurama. ne vidim zašto bi to bio problem u Svemiru. Konačno, rudarenje na Mesecu i Marsu će sigurno biti max robotizovano, tako da tu i nema mnogo prostora za kriminal i ostale "ljudskosti". 
Kolonizacija drugih nebeskih tela neće početi sutra, a vrv ni do kraja ovog veka, tako da imamo sasvim dovoljno vremena da evoluiramo od te "infrastrukturne životinje" bar do neke svesnije i razumnije verzije od ove današnje.
     
Like Like Citat
2
Goran
1 year ago
Do sada nisam naišao, a ispravite me ako sam prevideo, bilo kakvu studiju društvenog ustrojstva hipotetičke kolonije na Mesecu. Pošto bi postojanje takve kolonije u potpunosti zavisio od tehnologije, svaki udisaj vazduha, gutljaj vode, trun hrane, toplota i očuvanje staništa i ljudskih tela, uz neminovnu krajnju racionalizaciju prostora i svih životnih potreba. Svaki metar takve kolonije mora tehnologijom biti napunjen vazduhom, zagrejan, izolovan, i ne sme biti nikakvih kvarova. Opasan, težak, strogo kontrolisani život pun napora i odgovornosti verovatno bi podrazumevao i strogu društvenu hijararhiju, totalitarnu, rigidnu upravljačku strukturu i bezpogovorne protokole, ma o koliko ljudi da je reč. Nejasno mi je kako bi se rešavali konflikti, kriminal, nasilje, osim ako predpostavimo da ih neće biti. Kao i neznanje, aljkavost, neodgovornost, lenjost. Osim, opet, ako mislimo da ih neće biti. Kao primer imamo razne “kolonije” na Antartiku, o kojima niko ne govori kao o društvu već samo kao o istraživačkim stanicama. Imam u svesti viziju mreže privatnih ćelija od par kvadrata i krajnje skučenih javnih i proizvodnih prostora, povezanih teskobnim hodnicima, pošto resursi neće omogućavati nemilosrdno razbacivanje infrastrukturom kao što to radimo na Zemlji. Tek u takvoj hipotetičkoj naseobini na Mesecu (isto bi važilo i za Mars) bi se u punoj meri videla istina o čoveku kao ekstremno “infrastrukturnoj životinji”. Na Zemlji se baš i nismo proslavili svojim tim tehnološkim “egzoskeletom”. Na Mesecu sve to mora da bude TRAJNO SAVRŠENO. Treba se nadati da će biti onih koji će staviti svoju glavu na tu kartu. U ovim pričama matica Zemlja je daleko “samo” ili “čak” koliko je daleko, svejedno, ali je i dalje to neuporedivo sa nekakvim hitnim, spasilačkim letom od par sati, doturom hrane i tehnikalija ili evakuacijom bolesnika sa Antartika.
Like Like Citat
0
Драган Танаскоски
1 year ago
Dejane, na Astronomije bio je tekst o opasnostima koje stvaraju meteoroidi po MKS. Ne mogu da ga nađem. Možda ga je pisao Marino Tumbić. Podeljeni su u 3 grupe. Velike, srednje i male. Veliki se Zemlje na vreme otkrivaju i MKS se pomeri na vreme ako bi došlo do sudara. Do sada MKS je morala više puta da izvodi manevar izbegavanja. Stanica na površini Meseca se ne bi mogla pomeri i izbeći udar što bi izazvalo ozbiljnu štetu i mogli bi biti opasno po život ljudi. Mali ne mogu da izazovu kritičnu štetu. Najopasniji su srednji jer nisu dovoljno veliki da bi mogli da se otkrivu a jesu dovoljno veliki da naprave štetu. U nekim slučajevima, udarci su doveli do manjih curenja ili potrebe za popravcima, ali nikada do katastrofalnih oštećenja koja bi ugrozila sigurnost posade ili funkcioniranje stanice. Astronauti povremeno provode inspekcije MKS-a, a prilikom tih inspekcija se ponekad pronađu tragovi udaraca, poput malih rupa ili oštećenja na solarnim panelima ili drugim vanjskim delovima stanice.
Like Like Citat
2
Dejan
1 year ago
Ljudi već decenijama žive na orbitalnim stanicama. Zašto bi opasnost od meteorita bila toliko velika na Mesecu, a nije na ISS-u? 
Like Like Citat
3
Siniša
1 year ago
Samo, da svako u svom narodu pobedi one , koji mrze svoj, ili tuđe narode, i eto nas među zvezdama! A da bi to ostvarili, prvo moramo pobediti demone u samima sebi!
Like Like Citat
2
Драган Танаскоски
1 year ago
Pre ili kasnije, čovečanstvo će uspostaviti neku vrstu kolonije na Mesecu, verovatno ispod površine. Opasnost od udara meteorita je ogromna; bez atmosfere, oni ne sagorevaju, već punom brzinom od 20-30 km/s probijaju sve što im se nađe na putu.

Zato je ključno da robotske jedinice prve stignu na Mesec. One bi imale zadatak da izgrade komplekse za ljude i obavljaju sve neophodne pripremne radove, tako da bi ljudi došli tek na "gotovo". Pritom, ovi roboti bi mogli da započnu i vađenje vitalnih resursa poput vodenog leda iz polarnih kratera – koji se može pretvoriti u pijaću vodu, kiseonik za disanje i vodonik za raketno gorivo – kao i da ispitaju potencijal helijuma-3, goriva budućnosti. Mesečev regolit bi se, uz pomoć 3D štampe, koristio za izgradnju samih struktura, drastično smanjujući potrebu za transportom materijala sa Zemlje. Smatram da osvajanje Meseca već danas treba da ide u tom pravcu – robotizovanim uređajima, umesto da rasipamo vreme, novac i energiju na slanje ljudi koji će se vratiti na Zemlju za nekoliko dana.

Šta bismo dobili prethodnim odlaskom čoveka na Mesec? Pokazali bismo da čovek ponovo može da ode do Meseca i vrati se, što smo već videli pre 50 godina. Nije nam potrebno ponavljanje, već smislena i održiva stalna aktivnost na Mesecu. To mogu da obezbede isključivo robotizovani uređaji, bilo da su autonomni ili upravljani sa Zemlje.

S obzirom na petnaestodnevnu lunarnu noć, nuklearni izvori energije biće neophodni za sve uređaje tokom noći. Naravno, uz to ide i sva potrebna logistika za njihovo održavanje i nesmetan rad.
Like Like Citat

Dodaj komentar

Pošalji