
Dvanaest muškaraca bilo je na Mjesecu, tko je slijedeći?
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća dvanaest muškaraca imalo je prigodu hodati po Mjesečevoj prašini, regolitu. Prošlo je više od šesdeset godina otkako tamo nije bilo ljudske stope, a proći će još vremena do novih ljudskih koraka regolitom. Pa kako je tamo, bismo li željeli živjeti na Mjesecu.
Prvo, Mjesec je znatno, znatno manji od Zemlje. Drugo, Mjesec nema atmosferu. Treće, sami na Mjesecu značilo bi su prvi ljudi udaljeni 356.000km – 406.000km, zatreba li nam rezervna žarulja ona može stići s Zemlje za par mjeseci, u najboljem slučaju.
Mjesečeva gravitacija šest je puta manja nego Zemaljska, hodanje kao takvo nije moguće, jedino nekakvo skakutanje dolazi u obzir. Dan i noć zajedno traju više od dvadeset i sedam Zemaljskih dana. U prijevodu jurarnje ispijanje kave traje danima… Nema zraka, nema biljaka, nema mora ni rijeka, nema životinja, nema krijesnica ni zrikavaca, nema vjetra ni kiše.. Nema ničeg nama prijaznog.
Mjesec je mrtav, sterilan svijet, neprijateljski raspoložen prema svemu što se nalazi ili dolazi na njega. Paklene vrućine danju nisu ništa bolje od antipodskih hladnoća noću. Tisuće dana u sibiru ili sedmi krugovi pakla - bezazleni su prema Mjesečevoj svakodnevnici.

Mjesec je smrtonosno mjesto, ubiti će svakog tko tamo dođe. Možda ne baš odmah, ali na prvoj pogrešci – hoće. Strašnije od toga je što ima desetine, stotine načina kako da ostvari svoj num. Vakuum će nam istrgnuti zrak iz pluća. Tjelesne tekućine provrijeti će “prema van”. Radijacija s Sunca i iz dalekog svemira razoriti će naše gradbene stanice u cijelom tijelu. Regolitna prašina je toliko sitna da na Zemlji uz svu pomoć tehnike ne možemo napraviti išta tome nalik! Ona će izgrebati i metal i dijamante. Proći će kroz ama baš svaki vid zaštite, prolazi kroz svemirsko odijelo. Ulazi u ama baš svaki mogući procjep, ne postoji brtva koja nas može zaštititi od prodora iste. Dospije li (a hoće) u naša pluća pretvoriti će ih u bezličnu, beskorisnu, iskidanu krvavu smjesu. Otresanje Mjesečeve prašine s golih ruku prouzročiti će bol i efekt znatno gori nego da se manijakalno grebemo brusnim papirom. Svaki korak, svaki udah, svaka nesmotrenost, pogreška na Mjesecu smrtonosni je rizik.
Lista nabrajanja Mjesečevih neprijateljskih namjera bila bi duža od svih “fora” horor filmova koje smo gledali. Ni to ne bi bilo dosta! Jednom, kada bi nas dokrajčio ostali bismo takvi desecima godina, stoljećima. Tako da se onima koji dođu nakon nas zaledi krv u žilama pri pogledu na našu sudbu. Mjesec nije svijet u kojem teku med i mlijeko. No, imamo jedno oružje kojime jesmo, a i ponovo ćemo, pobijediti naš prirodni satelit. To se oružje naziva Um homo sapiensa! Mali je problem što posvuda oko nas osjećamo nedostatak istog.
Ovdje na Zemlji, ne pozabimo uživati s dragom osobom ili osobama pod svjetlosšću Mjesečine. Mjesec je opasan i dalek, no tamo smo stigli. U svakodnevnom životu neke nam se stvari čine nedostižne, sve dok ih ne dostignemo i prestignemo. Primjerice, prije dvije, tri godine datum 07.07.2025. činio se krajnje neizvjestan i dalek. I bio je! Danas smo već u osmom danu srpnja mjeseca 2025. Mi ljudi možemo i više nego što mislimo, potrebno je poželjeti i napraviti. Tada i nemoguće postaje moguće. Baš će tako naši potomci Mjesec pretvoriti u svoju ugodnu životnu oazu.




KOJI TELESKOP DA KUPIM?





Komentari
Kolonije na Mesecu se sigurno neće praviti iz zabave. Ili će biti naučne, gde će živeti i raditi ljudi kojima je visoko obrazovanje izgradilo i odgovarajuće moralne i ostale kvalitete, ili će biti rudarske kolonije. I na Zemlji u rudnicima nema demokratije, i svi rade po nekim protokolima i procedurama. ne vidim zašto bi to bio problem u Svemiru. Konačno, rudarenje na Mesecu i Marsu će sigurno biti max robotizovano, tako da tu i nema mnogo prostora za kriminal i ostale "ljudskosti".
Kolonizacija drugih nebeskih tela neće početi sutra, a vrv ni do kraja ovog veka, tako da imamo sasvim dovoljno vremena da evoluiramo od te "infrastrukturne životinje" bar do neke svesnije i razumnije verzije od ove današnje.
Zato je ključno da robotske jedinice prve stignu na Mesec. One bi imale zadatak da izgrade komplekse za ljude i obavljaju sve neophodne pripremne radove, tako da bi ljudi došli tek na "gotovo". Pritom, ovi roboti bi mogli da započnu i vađenje vitalnih resursa poput vodenog leda iz polarnih kratera – koji se može pretvoriti u pijaću vodu, kiseonik za disanje i vodonik za raketno gorivo – kao i da ispitaju potencijal helijuma-3, goriva budućnosti. Mesečev regolit bi se, uz pomoć 3D štampe, koristio za izgradnju samih struktura, drastično smanjujući potrebu za transportom materijala sa Zemlje. Smatram da osvajanje Meseca već danas treba da ide u tom pravcu – robotizovanim uređajima, umesto da rasipamo vreme, novac i energiju na slanje ljudi koji će se vratiti na Zemlju za nekoliko dana.
Šta bismo dobili prethodnim odlaskom čoveka na Mesec? Pokazali bismo da čovek ponovo može da ode do Meseca i vrati se, što smo već videli pre 50 godina. Nije nam potrebno ponavljanje, već smislena i održiva stalna aktivnost na Mesecu. To mogu da obezbede isključivo robotizovani uređaji, bilo da su autonomni ili upravljani sa Zemlje.
S obzirom na petnaestodnevnu lunarnu noć, nuklearni izvori energije biće neophodni za sve uređaje tokom noći. Naravno, uz to ide i sva potrebna logistika za njihovo održavanje i nesmetan rad.