Odlično pitanje koje je postavio čtialac Strahinja u komentarima na vest da su fizičari otkrili univerzalne zakone kvantnog preplitanja.

Isprepletenost

Ovo je jedno od najdubljih i još uvek otvorenih pitanja moderne fizike, na raskrsnici kvantne mehanike i opšte teorije relativnosti. Evo objašnjenja po koracima:

Kvantna isprepletanost – osnovno

Ako su dve čestice isprepletane, njihova kvantna stanja nisu nezavisna. To znači da je njihova talasna funkcija zajednička, i merenjem jedne čestice dobijamo informaciju o drugoj, bez obzira na rastojanje.

Jedna čestica upada u crnu rupu

Ako jedna čestica iz para upadne iza horizonta događaja crne rupe, a druga ostane napolju:

  • Talasna funkcija para se ne "prekida" odmah. Ona i dalje postoji, samo što se deo informacija sada nalazi iza horizonta.
  • Spoljašnji posmatrač više ne može da ima potpunu sliku o celom paru, jer ne može da dobije podatke iz unutrašnjosti crne rupe.

Drugim rečima, spolja gledano, čestica napolju izgleda kao da je u mešovitom stanju (statistička mešavina), a ne više u čistom isprepletanom stanju.

Problem informacije

Ovo vodi ka čuvenom paradoksu informacije u crnim rupama:

  • Ako crna rupa na kraju ispari (Hokingovo zračenje), postavlja se pitanje da li se kvantna informacija o čestici unutra nepovratno gubi ili se nekako "vrati" kroz zračenje.
  • Ako bi se informacija izgubila, to bi kršilo kvantnu mehaniku (princip unitarnosti).
  • Ako se ne izgubi, mora da postoji neki mehanizam prenosa informacija kroz horizont događaja (ili na njegovoj površini) – što vodi do hipoteza poput holografskog principaili ideja da je informacija „kodirana“ na horizontu.

Šta se "realno" dešava?

  • Za spoljnog posmatrača: spoljašnja čestica izgleda nasumično i više nije "čisto" isprepletana, jer deo sistema je zauvek skriven.
  • Za potpunog posmatrača koji bi mogao da "vidi" i unutra i spolja (hipotetički): isprepletanost i dalje postoji, ali je nedostupna spoljnjem svetu.

Dakle – isprepletanost se ne uništava u trenutku upadanja u crnu rupu, već postaje „nevidljiva“ i dovodi do pitanja gde i kako kvantna informacija opstaje dok crna rupa postoji i dok ne ispari.

 


Komentari

0
Stexa
11 months ago
Citat Драган Танаскоски:
@Ego Kažeš da u različitim referentnim sistemima (gde vreme teče različito) isprepletanost nije moguća. To je prirodan zaključak ako bi isprepletanost bila “klasična korelacija u vremenu”. Ali kvantna mehanika se ponaša drugačije: 1. Eksperimenti pokazuju da isprepletanost važi čak i kada čestice putuju različitim brzinama ili kroz različita gravitaciona polja. 2. To deluje paradoksalno jer kvantni formalizam ne tretira vreme na isti način kao klasična relativnost.

Interesantno je razmišljanje, da ako isprepletanost ne zavisi od prostora i vremena, onda kao da se dešava u nekom “pozadinskom informacionom polju” – izvan našeg prostorno-vremenskog tkanja. Fizika ovde ćuti – ne daje konačan odgovor. Neki fizičari pokušavaju da objasne to kroz holografski princip (celokupna informacija o unutrašnjosti univerzuma kodirana je na granici). Drugi koriste ideju ER=EPR (isprepletanost i crvotočine su različiti opisi iste pojave). Ali hipoteza univerzalnog posmatrača ulazi u domen metafizike i teologije. Svest za koju ne postoji prošlost i budućnosti niti daljine, koja obuhvata sve trenutke od početka do kraja Vasione i sva mesta i stanja istovremeno u njenoj sadašnjosti, to je ono što su religije odavno prepoznale i nazivaju tu svest Bogom. S drute strane nauka se bavi predviđanjima i eksperimentima. Pitanje da li postoji “informaciono polje izvan prostora i vremena”, to nije naučno dokazivo, već metafizičko razmišljanje.
Like Like Citat
1
Siniša
11 months ago
A šta, ako pogrešno gledamo na stvari. Kažu, da nije reč o prenosu informacije između dve isprepletene čestice. Međutim, ako pođemo pogrešnim putem, da bi došli do pravog cilja, onda bi mogli zamisliti, da se informacija između dve isprepletene čestice prenosi kroz kvantne skokove napred / nazad u vremenu. Rezultanta bi bila jednaka nulu, tj. informacija bi se trenutno prenosila. Na recimo, sinusoidi, gornji bi njeni delovi, pokazivali skokove napred, a donji delovi , skokove nazad u vremenu. Sve tačke, gde sinusoida seče pravu liniju, pokazivale bi, sadašnji trenutak u vremenu, što bi isto tako pokazivala i cela sinusoida, formirana između dve isprepletene tačke. To bi mogli prikazati kao (-1,0,+1).  E, tu možemo napraviti zaokret. Ako skok napred, sadašnji trenutak, i skok nazad u vremenu predstavimo kao tri kvantne mogućnosti ili ishoda, onda tu vrstu kvantne realnosti, ili funkcije, možemo posmatrati kao podlogu svekolike stvarnosti, koja svoj otkriveni oblik, ispoljava kroz otvorenu isprepletenost između dve čestice, a što se ne može videti, na nivou mnoštva uvezanih čestica, gde nuklearne, hemijske i ostale veze maskiraju stvarnost, podlogu svega.  To što vidimo između dve isprepletene čestice, pogrešno vidimo između njih, jer se to ne nalazi samo između njih, na nivou mikrokosmosa, već je suština samog makrokosmosa, kao njegova podloga. U pozadini svemira, večno u beskraju egzistira (-1,0,+1). Ono, što je ujedno, i najmanje i najveće, i jeste i nije. 
Like Like Citat
1
Драган Танаскоски
11 months ago
@Ego Kažeš da u različitim referentnim sistemima (gde vreme teče različito) isprepletanost nije moguća. To je prirodan zaključak ako bi isprepletanost bila “klasična korelacija u vremenu”. Ali kvantna mehanika se ponaša drugačije: 1. Eksperimenti pokazuju da isprepletanost važi čak i kada čestice putuju različitim brzinama ili kroz različita gravitaciona polja. 2. To deluje paradoksalno jer kvantni formalizam ne tretira vreme na isti način kao klasična relativnost.

Interesantno je razmišljanje, da ako isprepletanost ne zavisi od prostora i vremena, onda kao da se dešava u nekom “pozadinskom informacionom polju” – izvan našeg prostorno-vremenskog tkanja. Fizika ovde ćuti – ne daje konačan odgovor. Neki fizičari pokušavaju da objasne to kroz holografski princip (celokupna informacija o unutrašnjosti univerzuma kodirana je na granici). Drugi koriste ideju ER=EPR (isprepletanost i crvotočine su različiti opisi iste pojave). Ali hipoteza univerzalnog posmatrača ulazi u domen metafizike i teologije. Svest za koju ne postoji prošlost i budućnosti niti daljine, koja obuhvata sve trenutke od početka do kraja Vasione i sva mesta i stanja istovremeno u njenoj sadašnjosti, to je ono što su religije odavno prepoznale i nazivaju tu svest Bogom. S drute strane nauka se bavi predviđanjima i eksperimentima. Pitanje da li postoji “informaciono polje izvan prostora i vremena”, to nije naučno dokazivo, već metafizičko razmišljanje.
Like Like Citat
2
Ego
11 months ago
Kvantna isprepletenost mora biti trenutna, ili je više nema. Ako jedana čestica, koja je kvantno isprepletena s drugom česticom, upadne u ,,crnu rupu '', onda se njihova kvantna isprepletenost odmah gubi. Kvantna isprepletenost postoji, jer čestice zahvataju isti trenutak u vremenu. To je vremenska isprepletenost. Ako se čestice nađu u različitim referentnim sistemima, u kojima vreme protiče različitom brzinom, kvantna isprepletenost nije moguća. U suprotnom, mi bi kvantnu isprepletenost posmatrali izvan prostorno-vremenskog kontinuma, a to bi bilo besmisleno. Razmišljali bi u okvirima metauniverzuma, ili apstraktnog svemira. Takav bi pristup zahtevao, da postoji univerzalni posmatrač,  ili samosvesni svemir, koji samog sebe znalački samoposmatra.  Prenos informacije, u informacionom polju, koje bi bilo nezavisno od prostor-vremena i gravitacionih uticaja , zahteva univerzalnog posmatrača, koji bi imao beskonačnu svest, i beskonačni vid, kojim bi ,, obasjavao " svaki trenutak svog postojanja. Svevideće oko. Ako bi to bilo tačno, iako mislim, da je reč o logički pogrešnom promišljanju, onda bi to bila direktna potvrda Božijeg prisustva. Ovakvom pristupu, nije dovoljan čovek, kao posmatrač, već posmatrač mora biti Bog. 
Like Like Citat

Dodaj komentar

Pošalji