Kvantna spletenost

Fizičari Alen Aspe, Džon Klauzer i Anton Cajlinger dobili su Nobelovu nagradu za fiziku 2022. za eksperimente koji su dokazali krajinje čudnu kvantnu prirodu stvarnosti. Njihovi eksperimenti su kolektivno ustanovili postojanje čudnog kvantnog fenomena poznatog kao uvezanost, (spregu ili prepletanost; postoji izvestan problem kod prevoda ovog kvantnog fenomena sa engleskog "entanglement" na srpski jezik; čitajući analize koje su već rađene, smatram da je najpodesnija srpska reč ovom fenomenu „spletenost“), gde dve razdvojene čestice dele informacije uprkos tome što nemaju zamišljen način komunikacije. O čemu se naime radi. Ako uzmemo primer dve kvantne čestice koje su u stanju spletenosti, njihova stanja će biti ista ili će se menjati na isti način bez obzira na njihovu međusobnu udaljenost. Jedna čestica se nalazi na Letenci, a druga u Nišu. Ako se jednoj od njih promeni stanje, ova druga njoj spletena čestica istovremeno menja svoje stanje. Zvuči po malo sablasno, složićete se. Sablasnost je zapravo u tome da u tom momentu informacija zapravo ne putuje, nego se u trenutku prenosi na spletenu česticu. Da zanemarimo sad onaj momenat brzine svetlosti kao najveće brzine u prirodi, mi već sad na horizontu vidimo kvantnu teleportaciju.
Kvantna spletenost se zapravo nalazila u srcu vatrenog okršaja tridesetih godina prošlog veka između Alberta Ajnštajna sa jedne strane i Nilsa Bora i Ervina Šredingera sa druge strane o tome kako univerzum funkcioniše na fundamentalnom nivou. Ajnštajnovo ubeđenje je bilo da svi aspekti stvarnosti treba da imaju konkretnu egzistenciju. Svi objekti, od Sunca do fotona svetlosti, treba da imaju precizno definisana svojstva koja se mogu otkriti kroz merenje. I Njutn i Ajnštajn su verovali u determinizam, koncept po kome se svi budući događaji mogu načelno odrediti. Za Njutna, svemir je bio ogroman časovnik kojeg je navio Bog na početku vremena. Časovnik otad otkucava, poštujući njegova tri zakona kretanja, na precizno predvidljiv način. Pak Bor, Šredinger i drugi zagovornici kvantne mehanike, međutim, otkrili su da je stvarnost izgleda fundamentalno neizvesna i da čestica ne poseduje određena svojstva do trenutka merenja.
Na pitanje novinara Vašington posta da li će za 10.000 godina, biti moguće teleportovati sopstveno telo na drugo mesto, Cajlinger je odgovorio da je teleportacija ljudi "naučna fantastika", dok je Klauzerova konstatacija bila: "Ne bih zakoračio u kvantni teleporter, da je dostupan."




KOJI TELESKOP DA KUPIM?





Komentari
Znamo da ne može tako, a možemo nabrojati par načina putem kojih jeizloženi efekat moguć. Recimo (1) da smo deo kompjuterskog programa koji prati sve to na nivou programa, a ne onoga što mi vidimo kao stvarnost, pa može preneti informaciju na način koji nama izgleda trenutan.
Ili (2) da postoji dimenzija koja obuhvata celu vasionu (kao 3 koje mi vidimo), ali u njoj ne važe ograničenja koja važe u ove tri. Zašto je ne vidimo? Zato što mi imamo i postojimo u 3 dimenzije (uvek se setite kako bi svet izgledalo gospodinu kvadratku koji ne bi percepirao treću dimenziju.
Sigurno se može postaviti još teorija, a istina može biti i mnogo čudnija. Šta su navedena trojica kazali da zasluže nagradu?Koje je njihovo objašnjenje?