Voja Antoni Da li postoje stvari koje ne postoje

Iz knjige 

Da li postoje stvari koje ne postoje,  Voje Antonića  

talasiVA

Ajnštajnova propala ideja 

Zamisao je bila da se izvede interakcija u kojoj će se dve čestice (recimo, fotoni) međusobno udaljavati jedna od druge, jednakim brzinama i sa jednakim ugaonim momentima, ali u suprotnim smerovima. Treba “sačekati” da se one dovoljno udalje, pa onda izmeriti poziciju jedne i ugaoni momenat druge. Pošto su ove dve veličine jednake (samo sa ugaonim momentima čiji su smerovi različiti), imaćemo izmerena oba podatka. Ako bi ovo uspelo time bi bili srušeni osnovi cele kvantne teorije, a ako ne uspe onda bi to značilo da ove dve čestice komuniciraju superluminalnom brzinom (većom od brzine svetlosti), što je po Teoriji relativiteta nemoguće. 

Bio je to naizgled zgodno osmišljen pokušaj da se doskoči prirodi. Na praktično izvođenje ovog eksperimenta čekalo se skoro 50 godina, jer su tadašnje tehničke mogućnosti bile takve da on nije mogao da se izvede. A onda je, 1982. godine, francuski fizičar Alen Aspekt (Alain Aspect) izveo eksperiment po ideji predstavljenoj u EPR članku i dokazao da Ajnštajn, Podolski i Rozen nisu bili u pravu: ako bi se izmerila jedna veličina na jednoj čestici, to je na neki volšeban način onemogućilo da se izmeri i druga veličina na drugoj. Dakle, umesto da se razreši jedan paradoks, stvoren je novi jer čestice kao da su zaista komunicirale superluminalnom brzinom, što se i dalje smatra nemogućim! 

Ovo nije jedini primer paradoksa, prozvanog nelokalnost, koji navodi na pomisao da dve čestice ostaju u vezi čak i kad su daleko jedna od druge. Mnogi drugi eksperimenti doveli su do istog rezultata. To su, naravno, odmah iskoristili zagovornici mističkog pogleda na svet. Po njima, sve stvari na svetu međusobno komuniciraju beskrajno velikom brzinom. Eto zašto, recimo, vidovnjak može trenutno da zna šta se događa na drugoj strani Zemljine kugle ili kako veoma udaljene zvezde deluju na čovekovu sudbinu. Čak ni neki fizičari nisu mogli da se odupru mističkom načinu tumačenja ovih rezultata. Emi Gosvami (Amit Goswami) je rekao: 

Logično je izvesti zaključak da su parapsihički fenomeni, kao što su viđenje na daljinu i napuštanje sopstvenog tela, samo primeri nelokalnog delovanja svesti. 

Voja Antoni Da li postoje stvari koje ne postoje
Spisak članaka iz knjige:
Voja Antonić - Da li postoje stvari koje ne postoje
 

 


Komentari

3
Siniša
2 years ago
Između pomenutih čestica, vlada prostorno-vremenska isprepletenost. Međutim, na nivou elementarnih čestica, moguće je razdvojiti, prostornu, od vremenske isprepletenosti. Kako se čestice udaljavaju, kida se prostorna, ali opstaje njihova vremenska isprepletenost.  Bez obzira, koliko čestice bile udaljene, razmena se informacija odvija  posredstvom njihove vremenske isprepletenosti, jer dele isti trenutak u vremenu. Prostorna se udaljenost, u tom slučaju može i mora zanemariti, jer se razmena informacija odvija kroz vreme, ali ne i kroz prostor. Čestice zauzimaju isti trenutak u vremenu, pa je zbog toga, razmena informacija trenutna. Ako bi jednu, od dve čestice izložili, jačem gravitacionom uticaju, onda bi vreme za nju, proticalo sporije, u odnosu na protok vremena za prvu česticu. Time bi bila razorena i njihova vremenska isprepletenost, čime bi trenutna, a možda i bilo kakva komunikacija između njih, bila onemogućena. A to se može eksperimentalno proveriti. Nije reč, o parapsihološkom , već je reč, o nepoznatom, ili nedovoljno shvaćenom prirodnom fenomenu.
Like Like Citat
0
Baki
2 years ago
Interesantna tema. Ima li kraja tumačenjima? „Fizičar Univerziteta u Londonu David Bohm smatrao je da iz otkrića Aspect - a sledi da objektivna stvarnost ne postoji, da je, uprkos očiglednoj gustini, univerzum u svojoj osnovi fantazija, gigantski, luksuzno detaljan hologram. Bohm je bio uveren da elementarne čestice komuniciraju na bilo kojoj udaljenosti, ne zato što razmenjuju neke misteriozne signale među sobom, već zato što je njihova podela iluzorna. On je objasnio da na nekom dubljem nivou stvarnosti takve čestice nisu pojedinačni objekti, već zapravo produkt nečeg fundamentalnijeg. Bez obzira da li holografska paradigma Bohm-a i Pridram-a (neurofiziolog sa Univerziteta Stanford) dobija univerzalno naučno priznanje ili odlazi u zaborav, sigurno se može tvrditi da je već uticala na način razmišljanja mnogih naučnika. Čak i ako se utvrdi da holografski model nezadovoljavajuće opisuje trenutnu interakciju elementarnih čestica, barem kako ističe fizičar sa londonskog Birbeck College-a, Basil Hilei, otkriće Aspect-a "pokazalo je da moramo biti spremni da razmotrimo radikalno nove pristupe za razumevanje stvarnosti"“.
Like Like Citat

Dodaj komentar

Pošalji