Ponovo objavljeno 13.4.2024.

Čitalac piše i pita:

Poštovani,
Kao ljubitelj astronomije, redovno pratim sadržaj na sajtu Astronomski magazin postavio bih sledeće pitanje u okviru kometara na članak Putovanje univerzumom brzinom svetlosti: Koliko je Univerzum čist, za putovanja veoma velikim brzinama ?
 
Predpostavljam da, pri kretanju veoma velikim brzinama, recimo 10% brzine svetlosti, na putanji ne sme da se nađe prepreka veličine klikera ?
 
Dali sam u pravu ?

Sve najbolje,
Perić Željko


Odgovor:

Sigurno da inženjeri u svemirskim agencijama imaju precizan odgovor na ovo pitanje, ali verujem da će pomoći i ovo što sledi.

Brzina zrna moderne puške iznosi 1.700 metara u sekundi. Takva brzina, naravno uz odgovarajući materijal zrna, čini snagu taneta smrtno opasnim. A 10% od brzine svetlosti je ne jednom, nego 17 i više puta veća od brzine puščanog zrna. Zbilja, sudar letelice čak i sa malim čvrstim telom može biti koban za nju. I sitan meteorit veličine klikera tom brzinom prošao bi kroz letelicu i izazvao ogromnu štetu, zavisno od mesta udara. Uostalom, na internetu se mogu videti slike solarnih panela oštećenih nakon sudara sa sitnim otpacima koji jure kroz prostor. 

Damaged Spektr solar array
Izbušen solarni pano

Ovakvi sudari su dramatično prikazani u filmu Gravitacija:

Zbilja dramatično i užasno. Evo još jednog klipa iz istog filma:

Soyuz TMA 9 launch 1Mađutim, inženjeri nisu opterećeni tim problemom kada projektuju letelicu za duga putovanja. Jer, svemir je pre svega prazan prostor. Gotovo potpuno prazan. Nije da čvrstih tela nema, naprotiv, njihov broj je ogroman. Samo, ta tela su smeštena u prostor univerzuma koji je toliko velik da to ne možemo ni zamisliti. Ma koliko velik prostor da zamislite, on je neuporedivo veći i materijalni objekti se izgube u njemu. Kar Segan u Kosmosu piše:

-       Ako bismo nasumice bili postavljeni u kosmos, verovatnoća da se slučajno nađemo u blizini neke planete bila bi manja od jedan prema milijardu biliona biliona (1033).

Takva verovatnoća je toliko mala da o njoj ne možemo da razmišljamo sa ovim našim, zemaljskim iskustvom.

Naravno, sitnih tela, krhotina veličine klikerčića je više nego planeta, ali, s druge strane, takva telašca se nalaza najviše baš oko planeta i drugih velikih tela. Kao što ćete naći više raznih otpadaka u blizini obala, nego na pučini okeana.

Pre više godina prof. Dušan Mrđa sa novosadskog PMF je vršio proračune za verovatnoću sudara u asteroidnom pojasu. To je pojas između Marsa i Jupitera u kojem se kreće više milijardi asteroida. Letelice koje putuju ka Jupiteru i predelima iza njega prolaze kroz taj pojas. I ne brinu! Niko ne kaže da je sudar nemoguć, samo on je malo verovatan. 

Koliko je to malo verovatno? Do sudara letelice sa telom prečnika 5 ili više kilometara, kaže račun prof. Mrđe, doći će jednom u 100 hiljada biliona prolazaka kroz asteroidni pojas! E, vidite, to je zbilja mala verovatnoća. 

Evo profesorove matematike koju je on pripremio za jednu prezetaciju: Verovatnoća sudara u asteroidnom pojasu (PDF format)

Tačno je da ovaj račun govori o sudaru sa velikim telima u asteroidnom pojasu i tačno je da se u tom pojasu nalazi ogroman broj sitnih i potencijalno opasnih objekata, ali i ovaj proračun za sudar sa velikim telom ipak govori o ubedljivo maloj opasnosti po letelicu. A u dubljoj pustoši svemira, verovatnoća sudara se drastično smanjuje. 

svemir


Komentari

1
ato
2 years ago
Mali ispravak: A 10% od brzine svetlosti je ne jednom, nego 17 i više puta veća od brzine puščanog zrna. Dakle nije 17 puta, nego 17000 puta!
Like Like Citat
0
Siniša
2 years ago
A mene zanima, kako s postojećom tehnologijom dosegnuti 10% brzine svetlosti.  Odnosno, da li postoje materijali za sledeću ideju? Zamislite, neku savitljivu i elastičnu cev, poput nekog creva. Ako bi to crevo imalo svega 10 cm u prečniku, s tankim, ali izdržljivim zidovima.  Oko creva, celom njegovom dužinom, nalazili bi se ,,džepovi'' ispunjeni helijumom. Postojale bi i mini vakuum pumpe, koje bi održavale pritisak u cevi, celom njenom dužinom, koji bi bio identičan pritisku, koji vlada na, recimo 60 km visine.  Na kraju creva, posle podizanja na visinu od 60 km, nalazio bi se moćni cepelin. Crevo bi se protezalo, od površine Zemlje, do visine od 60 km, pod uglom od 45 stepeni, da bi se stvorio efekat bestežinskog stanja, za nanosetelit, koji bi ubrzavao, krećući se kroz crevo. Crevo bi moralo stvarati magnetno polje, i imati pristup dovoljnoj količini ekektrične energije. Crevo, kao akcelerator čestica.  Crevo, ili cev, trebalo bi da se pruža, namotano u krug, još nekoliko desetina kilometara, po površini Zemlje, da bi se dovoljno ubrzani nanosatelit, tek onda usmerio ka nebeskim visinama. Spoljni deo cevi, morao bi biti presvučen i određenim sakupljačima solarne energije. E sad pitanja? Da li bi za ovakav poduhvat, bila potrebna energija jedne nuklearne centrale? Koju bi težinu imalo takvo crevo, sa svim opisanim delovima, ako bi moralo da se pruža do 60 km visine, pod uglom od 45 stepeni, što bi njegovu potrebnu dužinu povećalo na preko 80 km, ako sam dobro izračunao? Koju bi težinu imao ceo sistem za stvaranje magnetnog polja, prenosa električne energije, vakuum efekta u crevu, kao i sukcesivnog dopremanja helijuma duž celog spoljašnjeg plašta pomenutog creva? Nanosetelit, ne bi imao veći spoljašnji prečnik od 8 cm, uz bar 1 cm toplotne izolacije, od ugljeničnih vlakana. Koja bi uložena energija bila potrebna, da se takav ultra laki nanosatelit, izbaci iz cevi, na visini od 60 km, nekom ekstremno velikom brzinom? Koliko bi mu morao biti debeo termoizolacioni zid, da nanosatelit izbegne sagorevanje, prolazeći, kroz ostatak razređene atmosfere, iznad 60 km visine? Da li bi ovakva skalamerija, mogla biti tehničko-tehnološki izvodiva, i koliko bi koštala. Cepelin bi omogućio , usmeravanje creva, ka željenom delu neba. Ideja je jednostavna, ali je i sam opis, ekstremno složen. Voleo bi, da neko iz svih aspekata, na naučnoj osnovi, razmotri ovu ideju. Da li ima realnu osnovu, ili je samo obična maštarija? Unapred, hvala!
Like Like Citat

Dodaj komentar

Pošalji