misterije

Kozmolozi su ovog proleća objavili rezultate novog istraživanja koje sprovodi instrument DESI (Dark Energy Spectroscopic Instrument) na Kitt Peak opservatoriji. DESI je za tri godine prikupio spektre – analizu intenziteta svetlosti – iz 15 miliona galaksija i kvazara, čime je potvrdio da možda živimo u kosmosu u kojemtamnа energijanije diskutabilno konstanta, kako podrazumeva standardni model ΛCDM, već se s vremenom menja. 

Instrument je dizajniran da meri tzv.barionske akustične oscilacije— obrasce u rasporedu materije iz ranog svemira, koristeći ih kao „standardnu lenjiru“ za određivanje udaljenosti galaksija. Početni podaci iz DESI-ja premašili su sve što je ranije prikupljeno, zahvaljujući moćnoj opremi i timskom radu.

Ovi nalazi se ukrštaju sa rezultatima iz misijePlanck, koji su pokazali razliku u proceni Hablove konstante – stopa širenja univerzuma merenih različitim metodama ne poklapa se sasvim, što ukazuje na moguću nekompletanost ΛCDM modela.

Pored toga,James Webb Teleskopotkriva odavno formirane galaksije koje su „odrasle pre vremena“ – što znači da su razvijene brže nego što model predviđa.Sve veći broj ovakvih anomalija jasno kaže da postoje nepoznati elementi u modelima kosmologije.

Međutim, naučnici još ne mogu iz jasnih razloga tvrditi pobijanje ΛCDM modela. Pokušaji da se u model unesu promene – kao što je vremenski myenljiva tamna energija – dovode do nelogičnosti poput negativne mase neutrino-a, što je nekompatibilno sa poznatom fizikom.

U istoriji astronomije već smo imali slične trenutke (udaljenost Andromede, vrednost H merenja), koji su ili doneli potpuno preispitivanje paradigme ili potvrdili postojeću kroz pažljivo istraživanje. Trenutne neusklađenosti mogu značiti novu teoriju, ali i poteze poput sistematskih grešaka ili krive interpretacije podataka.

Zaključak: Desi i savremeni teleskopi pokazuju da naše razumevanje univerzuma i dalje ostaje daleko od potpunog. Svako novo otkriće baca senku sumnje na postojeće modele, potvrđujući da nas univerzum stalno iznenađuje.

ΛCDM

Model ΛCDM (čita se „Lambda CDM“) je standardni kosmološki model kojim se trenutno najuspešnije objašnjava poreklo, struktura i evolucija svemira. U nastavku su ključne tačke o njemu:

📌 Šta znači ΛCDM?

  • Λ (Lambda) označava kosmološku konstantu, koja predstavlja tamnu energiju — misterioznu silu koja uzrokuje ubrzano širenje svemira.
  • CDM znači Cold Dark Matter – „hladna tamna materija“. To je hipotetička vrsta materije koja ne emituje svetlost i ne interaguje elektromagnetno, ali ima gravitacioni uticaj i sporo se kreće („hladna“ znači da se kretala sporo u ranoj fazi svemira).

🧱 Šta ΛCDM model predviđa?

  1. Veliki prasak kao početak svemira.
  2. Uniformno širenje svemira, koje je u poslednjih nekoliko milijardi godina ubrzano zbog tamne energije.
  3. Formiranje struktura (galaksije, jata) uz pomoć hladne tamne materije.
  4. Kosmičko mikrotalasno zračenje (CMB) kao „otisak“ iz ranog svemira.
  5. Hemisfernu homogenost i izotropnost – u velikim razmerama svemir izgleda isto u svim pravcima.
  6. Sastav svemira:
    • ~68% tamna energija (Λ),
    • ~27% tamna materija (CDM),
    • ~5% obična materija (atomi, planete, zvezde, mi).

🧪 Zašto ΛCDM model?

  • Eksperimentalno se poklapa s brojnim posmatranjima:
    • kosmičko mikrotalasno zračenje (Planck, WMAP),
    • raspodela galaksija,
    • supernove tipa Ia (koje pokazuju ubrzano širenje),
    • gravitacioni talasi i struktura velikih razmera.

 Problemi ΛCDM modela

Iako je izuzetno uspešan, ΛCDM ima neke nerešene zagonetke:

  1. Priroda tamne materije – još uvek ne znamo šta je ona zapravo.
  2. Priroda tamne energije – ne znamo da li je to zaista konstanta ili se s vremenom menja.
  3. Hablova tenzija – razlika u vrednosti Hablove konstante kad se meri pomoću CMB (Planck) ili pomoću lokalnih objekata (supernove, kvazari).
  4. Prebrzo formirane galaksije u ranom svemiru (što pokazuje James Webb teleskop), brže nego što ΛCDM dopušta.

🔭 Zaključak

ΛCDM model je temelj savremene kosmologije, ali kao i svi naučni modeli, on je približan opis realnosti, a ne apsolutna istina. Možda će ga budući podaci zameniti proširenim ili potpuno novim modelom.

Izvor 

 

ChatGPT
ChatGPT je četbot sa veštačkom inteligencijom koji je razvio OpenAI. Pokrenut je 30. novembra 2022. godine kao prototip, nakon čega je ubrzo privukao pažnju svojim detaljnim i artikulisanim odgovorima u mnogim domenima znanja. https://chat.openai.com

Zadnji tekstovi:


Komentari

0
Siniša
1 year ago
Dragane, hvala Vam, za teserakt. Mada, teserakt, ma koliko složen bio, nije dovoljno složen, da bi prikazao stvarnost onakvom, kakva doista i jeste. Da li postoji nešto, što bi se nazvalo četvorodimenziona hiper sfera?               
Like Like Citat
1
Драган Танаскоски
1 year ago
Siniša,  pročitao sam ponovo vaše komentare i mislim da bolje razumem šta govorite. Vi ne pitate šta bi bilo sa Zemljom bez gravitacije, već postavljate mnogo teže pitanje: Kako vizuelizovati pravu prirodu masivnog objekta čije samo postojanje neodvojivo krivi prostor-vreme? Teško jer naš mozak nije evoluiro da bismo videli četvorodimenzioni objekat. Možemo da vidimo senku objekata, kao što je teserakt (četvorodimezniona hiper kocka). U skom slučaju, stvarni izgled je opisan jednačinama Ajnštajnovog polja.
Like Like Citat
0
Siniša
1 year ago
Dragane, ne znam kako, ali Vi, uopšte niste razumeli, ono, o čemu sam pisao. Pisao sam, kako vidimo Zemlju iz različitih perspektiva, i nisam se pitao, kako bi Zemlja izgledala u dvodimenzionalnom prostoru, jer bi to bilo besmisleno. Napisao sam, da mi trodimenzionalne objekte, predstavljamo, kroz dvodimenzionalne projekcije. Sfera jeste trodimenzionalni objekat, ali njena zakrivljenost nije. Da bi predstavili zakrivljenost sfere, bila bi nam potrebna četvrta dimenzija, ali ne vremenska, već prostorna dimenzija. Zamislite, kako se sfera zakrivljuje, od periferije, ka centru sfere. Tako zvezde i planete stvarno izgledaju, a mi ih vidimo kao sferu. Pogrešno ih vidimo. Pitanje je, da li ih bilo koji čovek, može videti, onako, kako stvarno izgledaju? Možemo zamisliti zakrivljenost prostora u jednoj ravni, slikovito, kao masivni objekat, koji je utonuo u prazan prostor, koji ga okružuje. Ali, ako želimo predstaviti zakrivljenost prostora unutar same sfere, iz svih mogućih uglova istovremeno, ne znamo, šta  stvarno gledamo. Vidimo trodimenzionalnu sferu, ali gledamo objekat, koji stvarno zahvata četiri prostorne dimenzije. Mi to ne možemo, slikovito predstaviti. Ubeđeni smo, da postoje samo tri prostorne dimenzije, ali to, na osnovu predočenog, svakako nije tačno.
Like Like Citat
1
Драган Танаскоски
1 year ago
@Siniša: Nema stvarnog izleda Zemlje u nezakrlivljenom prosotoru. Kada bi se na neki nemoguć način Zemlja našla u ravnom prostoru a da gravitacija (zakrivljenje) ne deluje između zemljinih atoma, ona bi se postepeno rastočila pod dejstvom drugih sila (recimo pritiska magme u njenoj unutrašnjosti). Isto tako nema ni stvarnog izgleda zvada bes sile gravitacije, tj. zakrivljenosti prostor-vremena. Ugasile bi se. Vidmo kako je čudesna sila gravitacije, bez nje ne bi bilo poznatog svemira.
Like Like Citat
0
Siniša
1 year ago
Pod uticajem gravitacije, tj. velike mase, prostor se zakrivljuje. Masa vrši rad na prostor, i zakrivljuje ga. Kada je neki prazan prostor, dovoljno udaljen od velikih masa, prostor se ispravlja, gubi zakrivljenost, uz oslobađanje energije, koju je velika masa, uložila, da bi pomenuti prostor zakrivila.  Da, pod uticajem velikih masa, vreme usporava, baš kao što vreme ubrzava, kada se nađe dovoljno daleko, od tih velikih masa. Ubrzanje je vremena proporcionalno, količini oslobođene energije, pri ispravljanju prostora. Ispada, da je prostor između galaksija, više dvodimenzionalan, nego trodimenzionalan. Međutim, ono što me fascinira, jeste stvarni izgled masivnih objekata. Recimo, sama Zemlja. Kad smo na njenoj površini, ona izgleda ravno. Kad je gledamo iz svemira, sliči sferi. Ali, kad bi je pokušali prikazati, kroz njenu zakrivljenost, naišli bi, na ozbiljan problem. Kad posmatramo zakrivljenost prostora, oko neke zvezde, posmatramo je u ravni. Kako prikazati zakrivljenost same zvezde, tj. sfere. Zamislio sam je, kao kocku, čije su sve stranice utonule, prema njenom središtu. Ipak, to nije pravo rešenje. To je prikaz zakrivljenosti trodimenzionalnog tela, kroz zakrivljenosti 6 ravni, ili stranica kocke. 6 dvodimenzionalnih ravni, koje treba da predoče jednu trodimenzionalnu zakrivljenost. Kako to stvarno izgleda? 
Like Like Citat
1
Ego
1 year ago
A šta bi se dogodilo, ako bi vreme, između galaksija, neuporedivo brže proticalo, od preticanja vremena, unutar galaksija? Ako bi iz jedne sobe, gledali u drugu sobu, kroz hodnik dug 4 m , pri istovetnoj brzini proticanja vremena, u sve tri prostorije, onda bi realno sagledavali dužinu hodnika. Sobe slikovito predstavljaju galaksije, a hodnik, prazan prostor između nih. Međutim, ako bi brzina proticanja vremena u hodniku, sve više rasla, u odnosu na brzinu proticanja vremena u sobama, nama bi izgledalo, da se hodnik sve više izdužuje, što bi bio privid.  U odnosu, na centar sobe, deo sobe, koji se nalazi tik uz hodnik, pokazivao bi efekat ubrzanog kretanja predmeta, jer bi bio izložen efektu ubrzanijeg protoka vremena, pod uticajem vremenskog ubrzanja, koje vlada u hodniku. Znamo, što je gravitacija ( masa), u nekom sistemu veća, to u tom sistemu, vreme sporije protiče.
Like Like Citat

Dodaj komentar

Pošalji