Nastavak priče o tome zašto smo tako uspešni
|
Pre desetak godina bilo je rasprostranjeno mišljenje da Fejsbuk i druge društvene mreže i uopšte novi vidovi elektronskih komunikacija izazivaju otuđenje čoveka što definitivno vodi svet pogrešnim putem, u devijaciju, izopačenje i propast.
Šta danas mislite o otuđenju? I jesu li vam i dalje društvene mreže krive za otuđenje? Šta mislite, da li nam je iskustvo sa pandemijom promenilo stav prema društvenim mrežama, prema novim tehnologijama? Pročitajte sledeći tekst. Pisan je pre više od 10 godina, a za mnoge je još aktuelan.
|

(Fejsbuk je najlogičniji način da nešto saopštite drugu do sebe - srpska poslovica)
Ceo svet se povezuje i svi utiču na sve. Svaki glas se broji, na ovaj ili onaj način. Ako ne drugačije ono tako što komunicirajući sa prijateljima utičemo na javno mnjenje. Jednog dana će se sve važne odluke donositi u skladu sa globalnim mnjenjem. To će biti demokratija najvišeg nivoa.
Na početak knjige „Za kim zvona zvone", Hemingvej je stavio stih koji govori o tome da gde god da se nešto desi, svakom se desi. Kad zvona zvone, svima zvone. To je danas očiglednije nego ikad do sada jer informacije brzinom svetlosti struje celom planetom, neprekidno. Mnoge događaje pratimo uživo i svi nas dotiču.
Ipak, i pored tog opšteg povezivanja, mnogi brižno govore o otuđenju savremenog čoveka i za tu pojavu krive modernu tehnologiju. „Mladi ljudi danas se više ne druže. Samo pilje u ekran, otuđuju se." Nije važno što je nova tehnologija donela i nove oblike komunikacije, povezivanje i druženja na globalnom nivou. To kritičari ne priznaju. Za njih su komunikacija i druženje kada odete nekom u goste.
Ali, ako ćemo pravo, čovek se otuđuje od kako je izašao iz čopora. Prvo je živeo u čoporu, pa u plemenu, na feudu, u porodičnoj zadruzi. Danas uglavnom živi u braku, a današnji brak je dvoje ljudi i često neki klinci koji vas posle jedno dve, tri decenije napuste, na svoju sreću, a ponekad i na vašu. Sa stanovišta čopora, svi mi smo otuđeni.
Jedan grandiozan talas otuđenja izazvala je industrijska revolucija. Tada su milioni zemljoradnika kidali sve veze i napuštali svoje domove u selu da bi otišli u grad i radili u fabrici po 10, pa i po 16 sati dnevno, bez ikakvog kontakta ne samo sa svojom familijom nego i sa svojom najužom porodicom. Milioni su napuštali ne samo familije i porodice nego i čitav kontinent da bi zauvek otišli u Ameriku. To je bilo veće otuđenje nego da danas odete da živite na Mesecu.
Međutim, iz nekog razloga ova otuđenja, potpuna otuđenja, često konačna, otuđenja koja su grubo razarala čitave društvene zajednice i kidala svaki kontakt sa poznanicima, prijateljima, rođacima, dakle ta otuđenja su zaboravljena. Ne pominju se, kao da nisu ni postojala.
Ali pominje se otuđenje zbog Fejsbuka i drugih socijalnih mreža. U Srbiji po tome ima više od dva miliona otuđenih jer toliko ima „srpskih" naloga samo na Fejsu. Kažu kritičari, bolje je da se ljudi neposredno druže, da se posećuju, nego da „pilje u ekran". Dobro. Ali, zašto? I kako se to ljudi otuđuju kada su međusobno povezani više nego ikada, kada su u kontaktu sa stotinama poznanika i prijatelja, 24 časa dnevno? Na to pitanje ja još nisam čuo odgovor i biće da je sa otuđenjem stvar ipak komplikovanija.
Meni se čini da se uopšte ne radi o otuđenju nego o novim društvenim odnosima. Nekada su po tri ili četiri generacije sedele oko jednog ognjišta i samo je smrt odvajala jedne od drugih. Ali to je tako bilo ne zato što je to samo po sebi dobro, ne zato što je to u skladu sa kosmičkim zakonima, nego iz praktičnih razloga. Bilo je bezbednije i bezbolnije živeti u grupi. Ako se razbolite, posečete, ili treba da prenesete velik teret, bolje je da niste sami. Ali danas postoje lekari, zdravstvene stanice, bolnice, a i dizalice koje možete da platite. Hleb ne mesite, nego ga usput kupite. Sem toga, štagod da govorili oni koji se boje otuđenja, čovek voli da je nezavisan i da sam odlučuje. Ponekad je to velik teret, ali u današnjim uslovima on se deli u malim porodicama. A u tome pomažu nam baš nove komunikacije koje poneke ljude jako plaše. Stotine hiljada ljudi širom sveta živelo bi u izolaciji da nema Interneta. Mnogi roditelji nedeljama ne bi čuli svoju decu koja žive i rade hiljadu kilometara dalje, da nije novih komunikacija. Hiljade i hiljade ljudi sa drugog kraja sveta u stalnom su kontaktu sa svojim roditeljima, prijateljima, saradnicima, ljubiteljima istih stvari, zahvaljujući novim komunikacijama. U Americi svaki osmi brak sklopljen je na osnovu poznanstva sa Fejsbuka. Ne otuđuje se čovek nego se menjaju društveni odnosi.
Nekada smo živeli sa tetkama, tečama, braćom, dedama, babama... danas ne. Danas živimo u mnogo užim porodicama. Pa što da ne, možda će čovek jednog dana živeti sam i to će mu sasvim odgovarati jer će s druge strane biti u vezi sa svima.
***
Evo interesantnog iskustva. Našeg prijatelja Bobu pre nekoliko meseci, dok je išao kući po ćerku da je vodi u obdanište, udario auto i on se našao u bolnici. Svi koji su preko FB povezani s Bobom za vest su saznali u roku od nekoliko sati, tj. čim je Bobo bio zbrinut u bolnici i dobio svoj mobilni telefon u ruke. Sam on je jednom porukom iz bolnice javio prijateljima šta mu se desilo. Zatim je za svoju ćerku organizovao prevoz do obdaništa. Ko je pratio FB mogao je da vidi šta sledećih dana Bobo ruča, šta čita, šta razmišlja, a on je opet bio u vezi sa svima, sa porodicom, sa prijateljima i znao je sve vesti koje ionako prati. Ne vidim kako se on otuđio.
Biće da se kritičarima otuđenje samo pričinjava. Možda zato što im je teško da prihvate nove tehnologije?
***
Svet se menja. Svaka nova generacija ljudi sreće se sa novim izazovima. Isti je samo strah od promena. Pre više hiljada godina ljudi su se pitali: Kuda ide ovaj svet? I govorili su kako je omladina iskvarena i kako nije onakva „kakva je bila u naše vreme".
Nastavak priče o tome zašto smo tako uspešni
<< Komunikacije: Fejsbuk je kriv za sve (deset godina kasnije)



KOJI TELESKOP DA KUPIM?





Komentari
Dakle, ja koristim mrezu a ne mreza mene. Naravno, prikuplja i Cukenberg podatke o meni, sta volim, sta me zanima, s kim se druzim, ali me za to poprilicno zabolje uvo. Neka iskoristi te podatke, srecno mu bilo, neka ih proda. Ja sam dobio od njega, neka i on uzme od mene.
Naravno, situacija bi se umnogome promijenila da obavljam neki javni posao. Ili povjerljiv, rizican. Onda ne bih imao ovoliku slobodu, to je jasno.
Hocu reci, tehnologija nam nikad nije nastetila sama od sebe. Problematican je nas nacin konzumacije tenologije. Covjek se mogao povrijediti i kamenom sjekirom, pa to nije bio razlog da ne ide dalje i ne napravi metalnu.
Treba imati u vidu da kad zakljucimo da tehnoloski razvoj treba stati i da je dosta, zapravo to vise govori o nasoj licnoj prolaznosti i roku koji nam je istekao, nego o samom razvoju. On sigurno nece stati zato sto neko ne moze ili nece da ga isprati. I dobro je sto je tako.
- A Fejsbuk sa sobom donosi bar dva problema. Jedan je špijuniranje običnog čoveka (što je spomenuto u komentaru #2) i reklamiranje robe koja bi mu odgovarala. Ne bih se sada u to mnogo upuštao i neki čitaoci su to već komentarisali. Drugi problem je nešto o čemu sam više razmišljao, što je u ljudskoj prirodi već bilo prisutno i ranije. Slično kao i u komentaru #2, Fejsbuk ne koristim jer nemam vremena da čitam šta ko radi, niti me zanima. A neko baš to voli – da kopa po tuđim životima. Kada je nastupilo zlatno doba Holivuda između dva svetska rata, pojavili su se novinari koji su namerno kopali po životima glumaca i drugih poznatih osoba i to javno objavljivali. Producentima filmova je u početku odgovaralo naduvavanje popularnosti glumaca, ali im nije odgovaralo ako bi glumci posle pravili skandale. Tu je problem u psihologiji ljudi – neko baš voli da ogovara, a neko uživa da to sluša. Besposlen pop i jariće krsti. Ja i kad sam imao vremena nisam voleo da slušam tračeve. Države se (baš nešto i) ne bore protiv žute štampe. A tračerima su društvene mreže došle k’o kec na jedanaest. Kako to da nisu postojale pre 100-200 godina?
-
- Zorkić smatra da je čovek u osnovi optimista. Pa da krenemo od te lepše strane. Rekao bih da su početne namere Fejsbuka bile jednostavne: hajde da nas nekoliko drugova osnujemo neku mrežu pa da budemo u kontaktu, možda objavimo neku sliku kad smo bili deca (takva slika je i bila na početnoj strani FB-a), a neku od sada. Ali stvari su se vremenom zakomplikovale. Sasvim je moguće da je osnivač Fejsbuka namerno uvučen u prljave radnje. Neko je primetio da Fejsbuk može biti moćno oružje. Može da bude platforma za masovne medije i komercijalu, a možda uspe i kao oružje za manipulaciju ljudske svesti.
-
- U ovom komentaru ja bih odgovorio na deo prve rečenice, citiram: “... uopšte novi vidovi elektronskih komunikacija izazivaju otuđenje čoveka...”
-
- O da, vidovi elektronske komunikacije imaju negativno dejstvo na razvoj osobe. U sledećem komentaru ću pisati za Fejsbuk, a sada ću napisati generalno za mobilne telefone. Evo šta imam na umu.
-
- Sve češće se može videti slika kako dvoje-troje mladih sede zajedno u nekoj prostoriji i šalju poruke jedan drugom iako su na 2-3 metra rastojanja. Umesto da pričaju verbalno, oni kuckaju poruke preko mobilnih telefona. Toliko silno kuckanje dovelo je do najmanje dva problema: prvo – umesto celih reči oni koriste skraćenice koje se uvlače i u njihov svakodnevni jezik, pa čak i u njihove pismene sastave u školama. Drugo – izbegavaju direktan kontakt sa osobom licem u lice. Možda i ne izbegavaju nego jednostavno ne znaju šta je to. Sve češće nailazim na mlade osobe od 20-ak godina starosti koji prosto zaneme kad ih nešto pitam, makar i nešto najprostije, skoro se uplaše čoveka ispred sebe, kao da su videli duha: “Jao, vidi nečija glava ispred mene!”
-
Ako je čoveku dovoljna komunikacija sa drugima u obliku kuckanja nekolicine poruka, onda bi i neki dobro razvijeni program (bot) koji bi bio programiran i usavršen za ćaskanje sa ljudima bio takođe dovoljan nekome da ne bude usamljen. Ali kucane reči ne mogu da zamene sve ono ostalo što čini kontakt i vezu i povezanost među ljudima.
Čovek je socijalno biće i ne može biti sam sebi (u stanu) dovoljan. Može da preživi sam ali nije dovoljan sam sebi.
Evo i još nečeg o usamljenosti:
http://www.politika.rs/scc/clanak/212743/Osecanje-usamljenosti
I to "otuđenje" je i najmanji problem. Problem je beskonačna količina nefiltriranih i po značaju nesortiranih informacija koje se nude populaciji koja nije sposobna da pliva u njima.
Ja sam npr. veoma siguran da su baš ove savremene društvene digitalne mreže i digitalne komunikacije glavni booster antivaksera, ravnozemljaša i sličnih ideja.
Infomracije su korisna i dobra stvar, ali kolektivna ljudska svest danas još nije evoluirala da pozitivno pliva u ovom što dam se danas nudi.
Zanimljiva knjiga za preporučiti je Plitko, od Nicholas Carr. Prevedena je i kod nas...