Edvin Habl je u noći 5/6. oktobra 1923. godine, otkrio promenljivu zvezdu M31-V1. Hukerovim teleskopom od 100 inča, u opservatoriji Maunt Vilson blizu Pasadene, u Kaliforniji je napravio seriju fotografskih ploča M31-V1. Prvo je mislio da je to nova, vrsta eksplodirajuće zvezde, ali se pokazalo da se intenzitet svetlosti zvezde menja, povećavao se, smanjivao i ponovo povećavao po predvidljivom obrascu. Na jednoj fotografskoj ploči je precrtao „N”, znak za novu i zamenio ga sa „VAR!“ znakom za cefeidu, promenljivu zvezdu.

HablCefeide 2

Ovo će revolucionisati čovekovo razumevanje kosmosa i pomeriti granice svemira daleko izvan Mlečnog puta.

Habl nije prvi video cefeide. Henrijeta Svon Livit, astronom Harvard opservatorije je 1912. napravila katalog 25 cefeida u malom Magelanovom oblaku, po luminoznosti i periodu osvetljavanja i zatamnjivanju.

U mračnoj noći Andromeda je vidljiva golim okom. Posmatrači neba su raspravljali o tome da li je to sazvežđe, maglina ili neka druga galaksija. Hablova zapažanja su se pokazala ključnim za veliku debatu tog vremena.

Astronom Harlou Šepli je smatrao da Mlečni put čini ceo univerzum. Hiber Kertis je merio udaljenost do Andromede, ukazujući da živimo u univerzumu punom velikih i udaljenih galaksija. Hablovo otkriće cefeide potkrepilo je Kertisov argument da je Andromeda zasebna galaksija.

Habl je nastavio da meri cefeidu M31- V1 tokom godine. Izračunao je da je Andromeda udaljena 900.000 svetlosnih godina.

Rad Livitove na cefeidama se pokazao neprocenjivim za Hablovo otkriće širenja univerzuma. Habl je to potvrdio preciznim proračunima.

Kombinovao je podatke Livitove o udaljenosti cefeida sa podacima Miltona Humasona i drugih koji su pokazali „crveni pomak“ galaksija, u kome se talasne dužine njihove svetlosti izdužuju ili pomeraju ka crvenom kraju spektra dok se udaljavaju od nas. Udaljeniji objekti su imali veći crveni pomak, što pokazuje da se udaljavaju brže od objekata u blizini.

HablCefeide 1

Od otkrića cefeide M31-V1, višestruki dokazi su potvrdili da se svemir širi. Hablova stopa širenja će se nazvati Hablova konstanta. Od1998. znamo da se širenje ubrzava. Merenja brzine širenja univerzuma se ne poklapaju jedno sa drugim. Određivanje izvora neslaganja moglo bi otvoriti put ka otkrivanju nove fizike i preokrenuti postojeće kosmološke modele.

Četiri kvadrata na fotografiji galaksije Andromede prikazuju seriju snimaka zvezde M31-V1 koja menja sjaj tokom nekoliko nedelja.

LiveScience

 

SVE JE FIZIKA
Miša Bracić
MisaBracic portret

  

Miša Bracić

Zadnji tekstovi:


Komentari

2
Siniša
10 months ago
A šta bi bilo, ako bi postojao suprotni fenomen, od ,,gravitacionog sočiva''? Ako bi između galaksija postojale zone duboko rashlađenog gasa, u relativno ravnotežnom položaju gravitacionog uticaja tih galaksija. Setimo se eksperimenta, kada je kroz sredinu duboko rashlađenog gasa, propuštena svetlost. Svetlost se kroz tu sredinu nije kretala brzinom približno od 300000 km/s, već se kretala brzinom ljudskog hoda, od oko 5 km na sat. Strahovito usporeno. Kroz jednu takvu gasovitu i hladnu sredinu, širine, recimo 40 svetlosnih godina, svetlosti bi trebalo oko 12 milijardi godina, da je prođe. Čak, iako bi se ta gasovita sredina nalazila između naše galaksije, i neke galaksije, koja bi se nalazila samo milion svetlosnih godina od nas, ta bi druga galaksija delovala strahovito umanjeno, kao da se stvarno nalazi 12 milijardi svetlosnih godina daleko. Postojao bi i efekat ,,kašnjenja informacije''. Tada bi naše viđenje svemira, predstavljalo optičku iluziju. Svemir bi bio, ili jeste znatno manji, i bez te iluzije, neuporedivo svetliji.  Kada bi obukli skafander i ušli u mračnu prostoriju s duboko rashlađenim i gustim gasom, prilikom uključenja sijalice iznad vas, videli bi nešto neverovatno. Ne bi svetlost odmah obasjala prostoriju, već bi se svetlosni zrak od sijalice usporeno, i sasvim polako spustio do poda prostorije. Delovalo bi nadrealno. Ako bi na skafanderu , uključili osvetljenje (prostorija je ponovo u mraku), gledajući osobu u skafanderu naspram vas, koja je istovremeno uključila lično osvetljenje, onda bi vaše istovremeno trčanje unazad, većom brzinom od kretanja svetlosti kroz tu prostoriju, dovelo do toga, da bi jedan drugom isčezli iz vidnog polja. Opet bi delovalo nadrealno. A i osoba ispred vas, u takvoj prostoriji, delovala bi manje i dalje, no što stvarno jeste . Na većim udaljenostima, taj bi fenomen delovao još izraženije. Mnoštvo takvih rashlađenih zona, između galaksija, stvorile bi kumulativni efekat. Čak i relativno male brzine bega, i udaljenosti između galaksija, delovale bi dramatično. Međutim, to bi bila iluzija, optička varka. Veliki rast crvenog pomaka, može biti iluzija.
Like Like Citat
2
Baki
10 months ago
Prateći pisanja na mnoge teme, čini mi se da: Metričko širenje prostora je povećanje rastojanja između dva udaljena dela univerzuma tokom vremena. Metričko širenje je ključni element kosmologije Velikog praska i matematički se modelira korišćenjem Fridman-Lemetr-Robertson-Vokera (FLRW) metrike. Ovaj model važi u modernoj eri samo na velikim razmerama (otprilike razmera jata galaksija i više). Na manjim razmerama, materijalni objekti su povezani jedni sa drugima gravitacionim privlačenjem i takvi povezana jata objekata se ne šire. Međutim, pročitam i ovo:Za kosmos ne postoji „spoljašnji“ prostor, on nema „granice“; on je jednostavno sve što jeste, i što je ikada bilo, i što će ikada biti. Sve to je od astofizičara. 
Like Like Citat

Dodaj komentar

Pošalji