Kolaboracija LIGO–Virgo–KAGRA je objavila novi, precizniji test Ajnštajnove opšte teorije relativnosti koristeći do sada najjasniji zabeleženi signal gravitacionog talasa, GW250114. U svim sprovedenim testovima, posmatranja su u potpunosti saglasna sa teorijskim predviđanjima.

AjnstajnMB

Od svog objavljivanja 1915. godine, Ajnštajnova opšta teorija relativnosti revolucionisala je fiziku i naše razumevanje univerzuma. Tokom više od jednog veka, eksperimentalna fizika testirala je njenu tačnost u različitim režimima. Istraživači kolaboracije LIGO–Virgo–KAGRA danas pružaju neke od najpreciznijih testova ove teorije do sada, koristeći podatke iz signala binarnog sistema crnih rupa GW250114.

Izuzetna jasnoća ovog signala omogućava veoma precizno određivanje parametara događaja koji ga je generisao. Kolaboracija LIGO–Virgo–KAGRA je u septembru objavila studiju koja je, koristeći isti signal, potvrdila Hokingovu teoremu o površini crne rupe. U ovom novom istraživanju, signal GW250114 je korišćen za testiranje predviđanja Ajnštajnove opšte relativnosti, uz potragu za eventualnim odstupanjima koja bi mogla ukazati na novu fiziku izvan postojećeg teorijskog okvira.

Međunarodni istraživački tim primenio je metodu spektroskopije crnih rupa, fokusirajući se na tzv. ringdown fazu – period u kojem se novonastala crna rupa, neposredno nakon spajanja, smiruje u svoje konačno stanje. Tokom ove faze emituje se karakterističan spektar modova gravitacionih talasa, odnosno „tonova”.

„Kada se dve crne rupe spoje, sudar ,zvoni’ poput zvona, emitujući specifične tonove koji su okarakterisani oscilatornom frekvencijom i vremenom prigušenja”, izjavio je Kif Mitman, fizičar i koautor studije sa Univerziteta Kornel. „Ako u podacima detektujemo jedan ton, možemo izračunati masu i spin konačne crne rupe. Ako, međutim, izmerimo dva ili više tonova – što je jasnoća signala GW250114 omogućila – svaki od njih daje nezavisno merenje mase i spina, u skladu sa Opštom relativnošću.”

MerenjaMB

„Ukoliko se ta merenja međusobno slažu, time se efektivno potvrđuje Opšta relativnost”,dodao je Mitman. „Ako bi, međutim, došlo do neslaganja, to bi ukazivalo na moguće odstupanje od teorijskih predviđanja.”

Vizuelizacija spajanja binarnih crnih rupa u skladu sa događajem gravitacionog talasa pod nazivom GW250114.

Signal GW250114 je bio dovoljno snažan da omogući merenje dva dominantna tona, uz postavljanje ograničenja na treći. Sva dobijena merenja u potpunosti su saglasna sa predviđanjima Ajnštajnove teorije.

„Osnovna ideja je da analiza različitih delova signala mora davati dosledne rezultate ukoliko je Opšta relativnost validna i ako su naši modeli tačni”, rekao je Jakob Lange iz Nacionalnog instituta za nuklearnu fiziku u Torinu, koautor i analitičar studije. „Za GW250114 smo dobili saglasnost sa teorijom gravitacije sa neviđenom preciznošću, zahvaljujući izuzetnom intenzitetu ovog signala.”

On dodaje da će u budućnosti ovakvi snažni signali postajati sve češći, otvarajući mogućnost da se eventualna odstupanja od Opšte relativnosti otkriju upravo kroz ovakva posmatranja.

Ove tehnike omogućavaju jedinstveno ispitivanje gravitacije u njenim najekstremnijim režimima, pružajući informacije o prostor-vremenu u neposrednoj blizini crne rupe”, izjavio je Vasko Đenari, doktorand i analitičar projekta u Laboratoriji des 2 Infinis u Tuluzu. „Buduća posmatranja sa većom osetljivošću dodatno će smanjiti neizvesnosti u merenjima, jačajući našu sposobnost da testiramo Opštu relativnost i, po prvi put, potencijalno osporimo neka predviđanja spektroskopije crnih rupa.”

Ovi rezultati predstavljaju značajnu prekretnicu u istraživanju gravitacije, krunišući decenije teorijskog i eksperimentalnog rada. Ipak, ostaje još mnogo posla kako bi se u potpunosti razumeo ovaj, naizgled jednostavan, ali izuzetno bogat fizički režim.

Izvori: Virgo,  LIGO Caltech

 

SVE JE FIZIKA
Miša Bracić
MisaBracic portret

  

Miša Bracić

Zadnji tekstovi:


Komentari

0
Ego
6 months ago
Kvantna isprepletenost nije prostorni, već je vremenski fenomen. Čestice zahvataju isti trenutak u vremenu, i ponašaju se, kao da i nema praznog prostora između njih. Ako prostor označimo kao talasnu dužinu, a vreme kao frekvenciju, onda možemo definisati granice sistema. U crnim rupama, talasna dužina ima beskonačnu vrednost, dok je frekvencija ravna nuli. U vakuumu, frekvencija ima beskonačnu vrednost, dok je talasna dužina ravna nuli. Vakuum bi mogli , uslovno definisati, kao zbir  gusto zbijenih čestica, čije talasne dužine teže nuli, a frekvencije teže beskonačnosti. Ako im frekvencije teže beskonačnosti, onda im i amplitude oscilovanja imaju gotovo beskonačnu vrednost. Da bi čestica opisala jednu svoju amplitudu, potrebno je gotovo beskonačno vreme. Jedino što u tom slučaju možemo primetiti u vakuumu, jestu bleskovi ,,virtualnih" čestica. To su dva ekstrema, između kojih, egzistira naš svet. Kad bolje razmislim, naš svemir nije, ili/ili, već je i/i. Za nas je, unutar ektrema, talasna dužina istovremeno i  nula, i beskonačna, kao što je i frekvencija, istovreneno, i nula i beskonačna. Sve, i ništa. I jeste, i nije.
Like Like Citat
1
Baki
6 months ago
Dobar odabir teme. Ajnštajnova teorija relativnosti sugeriše da se ogromni gravitacioni talasi mogu pojaviti u tkivu prostor-vremena. To su vrste „pulsiranja“ u prostor-vremenskom kontinuumu, uzrokovane bilo kojim masivnim telom koje se kreće sa promenljivim ubrzanjem. Takve fluktuacije se najlakše detektuju kod supermasivnih tela - na primer, crnih rupa, neutronskih zvezda ili belih patuljaka - koja kruže jedno oko drugog, sudarajući se kao rezultat toga. Dok se kreću, ovi kosmički objekti generišu energiju u obliku gravitacionih talasa, koji se zauzvrat šire oko njih brzinom svetlosti, uzrokujući kompresiju i istezanje prostor-vremena.

Iako Ajnštajnova teorija relativnosti objašnjava mnoge principe univerzuma i stalno se eksperimentalno potvrđuje, ona gubi svako značenje u mikrosvetu pojedinačnih čestica. Drugim rečima, teorija relativnosti protivreči zakonima kvantne mehanike. Tu je Ajnštajn pogrešio. Prema teoriji relativnosti, brzina svetlosti je apsolutna granica koja se ne može prevazići, što protivreči principu kvantne isprepletenosti. Fizičar je ceo svoj život ismevao ovaj fenomen, insistirajući da je nemoguće prevazići brzinu svetlosti. Štaviše, tvrdio je da objekti imaju stanje bez obzira na to da li ih merimo ili ne (jedan od osnovnih postulata teorije relativnosti). I genijalci prave greške.
Like Like Citat

Dodaj komentar

Pošalji